Otapanje svjetlošću

Uvijek sam se čudio, i čudim, tomu što je Danteov Pakao u kurikulu nastave književnosti u našim školama, iako je Raj ne samo poetski ljepši, misaono dublji i odgojno bolji nego je i na svaki način logičan vrhunac Divine. Čudim se to više što je u istom kurikulu bio i za mojega školovanja, kada se u školi nije smjelo govoriti o raju ako nije bio komunistički. Poimanje raja u međuvremenu se demokratiziralo, ali čini se nedovoljno da i dalje ne bismo radije bili, koliko zgranuti, toliko i fascinirani mračnim stranputicama ljudskoga duha.

Izd. DHK, Osijek, 2020.

Prikaz pjesničke zbirke Ružice Martinović-Vlahović Stvari onkraj stvári ne bi zahtijevao tako težak i naizgled s predmetom nepovezan uvod da u srži stvari sve naposljetku nije stvar viđenja tih stvari, pri čemu razliku na čini boja očiju ni kut gledanja, čak ni činjenica vidi li čovjek ili je slijep. Konačan dogled gledanja počiva u sposobnosti da se vidi nevidljivo. Jer naposljetku to, kako će pjesnikinja u naslovnoj pjesmi reći, „jednom će nas i glave stajati!“ (pa taj uskličnik treba zapamtiti).

Kada se sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, tada kao studentica medicine u Zagrebu, i još samo Vlahović, javila pjesmom Psalam u šapirografiranu biltenu Jordan što su ga četiri-pet puta godišnje u nekih tristo primjeraka tiskali studenti okupljeni oko župe i kolegija Družbe Isusove na Jordanovcu, kritičko oko moglo je uočiti da mlada pjesnikinja ima potencijal. Uostalom, bila je to sve do sredine osamdesetih, u onim okolnostima, vrlo pobudna literarna sredina, u kojoj su, osim nje, književno stasali Josip Sanko Rabar, Stjepan Lice i samozatajan, a izvrstan poet Tomislav Salopek, da spomenem samo pjesnička imena. Pjesmu je izvrsno bio uglazbio Martin Mesarić, a pjeva se i danas, najčešće pod naslovom Tvoj Duh me ovija.

Do prve zbirke trebalo je međutim čekati gotovo četvrt stoljeća (dok djeca ne narastu...) – tek 1998. tiskala je zbirku religiozne lirike Tvoj Duh me obavija, a potom 2002. istovrsnu zbirku U blizini. Godine 2009. izlazi zbirka Mirisi ljubavi, zatim dvije knjige pripovijedaka, dva romana, knjiga eseja, zbirka haiku-poezije te knjiga meditacija, pjesama i kratkih priča.

Zbirkom Stvari onkraj stvári Ružica Martinović-Vlahović zacijelo doseže pjesnički zenit. Privržena slobodnome stihu, sljednica dakle formalne matice u kojoj, budimo pošteni, lakše se piše, u duhovno-idejnom smislu ona stvara pod znakom kršćanske tradicije, koja je, uostalom, također krenula tom formalnom stazom modernoga pjesništva počevši od Šimića u njegovu kršćanskome opusu, preko Side Košutić i Ive Lendića, Janka Bubala i nadrealizmom ponesena Lucijana Kordića, do Stanislave Adamić, Ivana Goluba, Predraga Kordića, Ivne Talaja, Adolfa Polegubića, spomenutog Rabara i brojnih drugih. Da ne bude zabune, ne radi se nužno o tematski religioznom pjesništvu – naprotiv! – ali riječ je o pjesništvu u svemu više ili manje pod svjetlom Transcendencije.

Zbirka je razdijeljena u pet ciklusa – Stvari onkraj stvári (prva pjesma), Metamorfoze kamena, Kako volim obično, Cijela sam od zvona satkana i Odrazi – ukupno sedamdeset tri pjesme. Nedvojbeno je naslovna pjesma ne samo uvodna riječ nego i semantička provodna nit cijele zbirke.

Riječ je o poetički uravnoteženoj zbirci. Osnovnom se značajkom čini upravo ta neustalasalost, miran tok, kojim ploveći nećemo biti uzbuđeni, potreseni, ali ni rastreseni. Nije to mir stoičnosti, rezignacije ni pasivne prepuštenosti fenomenima, već tankoćutno provođenje k Bitku meandrima egzistencije, sve naizgled bez velikih misaonih pretenzija, „obično“, kao letimice bacajući poglede na vedute svakodnevice, onako baš ženski, kao da kaže: „Gledaj ovo, vidi kako je ono lijepo, ovo mi se baš i ne sviđa ili kako to nisam prije primijetila...“, prepuštajući se životu u dubokom uvjerenju i povjerenju da je „biti“ samo po sebi apoteoza Bitka i ujedno najuvjerljivija teodiceja. A sve to ispraća u stihove nekom blagom, svijetlom gnomičnošću.

Posve nasumice kao primjer uzimam pjesmu Riječi: „Misli u riječima imaju dom / a riječi se ponajprije u srce smjeste. / Ili stignu po crnome tragu u carstvo / slova gdje grade čudesne česme. / Neke od njih po morima plove / lutajući svijetom traže dom. / Druge utonu u talog praznine / ili ih snađe papirnati zaborav / – riječi su i inače krhke sudbine / ponekad su ništa, a drugi put sve. // A mogle bi biti poruka ili znamen / spomenik nebu, sigurno zdanje / i grad na gori – sveta riječ.“ Upravo „sveta riječ“ ključ je kojim treba otvarati smisao ove poezije, vodila se ona ljubavnim motivima, katkad pod finom koprenom erosa, ili pak motivima domovinskim, zavičajnim, religioznim ili kojim mu drago. Takvom riječju, reći će završnim stihom, i bezbojni tonovi, „otopljeni svjetlošću pretvore se ponovno u boje“ (Igra boja u noći).

Navraćajući se na početak, upravo u tome, da nam naime riječi i životi ne utonu u „talog praznine“, možemo naći najbolji razlog i opravdanje ovim pjesmama.

To je u prilikama kada još mnogi vole misliti kako je, summa summarum, matična duhovna staza (i gotovo neka dužnost) modernoga hrvatskoga pjesništva oporost spram Bitka, a posljedično egzistencijalni pesimizam (koji, koliko bi se i vinuo k metafizici, biva osuđen na jalovo racionaliziranje ništavila, oko kojeg kruži kao oko boga), to je važnije vidjeti put kojim njezino pjesništvo hoda k smislu koji ima Riječ i Ime. I u tom hodu uživa.